Naziv umjetnine: Relikvijar svete Ursule ili djevice iz njezine pratnje
Umjetnik/umjetnička radionica: Nepoznata mletačka zlatarska radionica
Vrijeme nastanka: posljednja četvrtina 14. ili prva četvrtina 15. stoljeća
Materijal: srebro, pozlata
Dimenzije: 38 cm x 33,5 cm x 19,5 cm
Klasifikacija umjetnine: zlatarstvo
Opis: Relikvijar u obliku poprsja prikazuje okrunjenu sveticu sa stiliziranim nizom pletenica priljubljenih uz obraze. Bademastih očiju, naglašenih tankih obrva, istaknutih nosnica koje su gotovo iste širine kao i usnice, svetica odaje dojam dvorske profinjenosti. Tome doprinosi i minuciozna obrada njezine odjeće te ogrlica u obliku tordiranog užeta. Blago naglašena ramena i poprsje kao da su prekrivena tkaninom bogate dekorativne kompozicije: stiliziranih biljnih vitica i cvjetnih motiva koji okružuju prikaze fantastične životinja. Donjim rubom poprsja naznačena je traka s ovalnim elementima te ažuriranim rubom u stilu gotico fiorito.
Prema legendi, sveta je Ursula bila kći kršćanskoga kralja Teonesta koja je živjela sredinom 5. stoljeća u Bretanji. Britanski je kralj Agripa zaprosio Ursulu za svojeg sina Konona, a Ursula nije htjela pristati na prosidbu dok joj se ne ispune tri uvjeta. Zatražila je da joj se pošalje deset plemenitih djevica u društvu još 10 000 pomoćnica i još tisuću djevojaka samo za njezinu službu. Drugi je uvjet bio da joj se dopusti da prije udaje u tri godine obiđe najvažnija kršćanska svetišta. Naposljetku je uvjetovala da se princ Konon i njegov cijeli dvor preobrate na kršćanstvo što je poganski princ prihvatio. Nakon što je princ skupio 11 000 djevica, zajedno se s Ursulom uputio na hodočašće u Rim. Na povratku iz Rima prema Bretanji, u blizini današnjega grada Kölna u Njemačkoj, princezinu su povorku iz zasjede napali Huni te su Ursuli i svim njezinim družicama odrubili glavu.
Legenda o svetoj Ursuli prvi se put javlja u 8. stoljeću. Svoju konačnu verziju dobiva u 12. stoljeću, slijedom krivih interpretacija jednog natpisa i pronalaskom velikog broja kostiju u blizini crkve svete Ursule u Kölnu: izvorna se brojka od 11 djevica tada povećala na 11 000 djevica mučenica. Noviju je verziju legende najviše popularizirala zbirka legendi o svecima pod nazivom Legenda aurea (Zlatna legenda) Jacobusa de Voraginea nastala između 1245. i 1273. godine. Zbirka je prevedena na nekoliko jezika, a prijevod na njemački krajem 14. stoljeća pridonio je velikoj popularnost legende u pokrajinama Habsburškog Carstva i, sukladno tomu, brojnijoj izradi relikvijara s moćima ove svetice. Tako se samo na području sjevernog Jadrana u sakralnim riznicama može naći još šest relikvijara ove svetice u obliku glave, a koje su izradili zlatari djelatni u umjetničkim centrima Habsburškog carstva u razdoblju od 14. do 19. stoljeća.
Relikvijar se od 1941. godine ne nalazi u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci već se pretpostavlja da je pohranjen u Soprintendenza Archeologia, Belle Arti e Paesaggio del Friuli Venezia Giulia u Udinama. Prethodno je bio u Palazzo Venezia u Rimu gdje je nakon restauratorskog popravka čela svetice, prezentiran na izložbi u Civico Museo Rivoltella u Trstu.
Bibliografija: Riccardo Gigante, „Di alcuni antichi capi di oreficeria conservati a Fiume e nei dintorni“, Bulletino delle deputazione Fiumana di storia patria, 1, Fiume 1910., 138.; Anna Maria Spiazzi, Valeria Poletto, „Note a margine all’oreficeria in area adriatica in eta gotica e rinascimentale“, Histria: opere d’arte restaurate da Paolo Veneziano a Tiepolo, (ur. F. Castellani), Milano 2005., 55-68.; Mateja Jerman, „Relikvijar svete Ursule“, Czriquenicza 1412 – umjetnost u doba pavlina, Crikvenica 2012, 186-188.
